Za vrijeme Drugog svjetskog rata Andrija Maurović (1901. – 1981.), nakon dva uhićenja (1941. i 1943.), 1944. godine odlazi iz Zagreba u partizane gdje je dodijeljen Kulturno-umjetničkom odjelu ZAVNOH-a. U partizanima djeluje od Pokupskog do Topuskog, te u Zadru i Šibeniku. Svoje crtačko umijeće koristio je za pisanje antifašističkih parola, crtanje karikatura i ovjekovječivanje detalja i događaja, motivi njegovih crteža bili su: ratne akcije, vojnici, povorke, kolone, ranjenici, portreti i dr. Iz tog perioda Hrvatski povijesni muzej čuva 70-ak crteža izrađenih na oslobođenom teritoriju ili u pokretu 8. udarne divizije kojoj je pripadao. O ratnim uvjetima jednog umjetnika u partizanima saznajemo od Maurovića iz njegove biografije „Prorok apokalipse“: „Prije rata uopće nisam čuo za Cazin, a sada samo što nisam u njemu zaglavio. (...) Ja crtam taj napad, pršte meci i granate oko mene (...) ogledavam se gdje je mjesna apoteka, trebaju mi kemikalije da napravim tuš i tintu, da smućkam nekakve boje. Čađa mi je zamjenjivala crnu boju, kreč bijelu boju, a slikao sam na svemu što mi je došlo pod ruku, na kartonima, na škarniclima.“

Za dostignuća u razvoju jugoslavenskoga stripa Klub devete umjetnosti dodjeljivao je od 1978. do 1988. nagradu „Andrija“, a za prinos razvoju hrvatskoga stripa udruga Art 9 od 2009. dodjeljuje nagradu „Andrija Maurović“ za životno djelo.

U dokumentarnom filmu Josipa Remenara „Stari Mačak“ iz 1975. saznajemo kako je Maurović zapravo vidio sebe: „Stari Mačak sam zapravo ja, moj duh, koji je volio istinu, koji je volio etiku, koji je mrzio zlo. (...) To je bio idol pravde, eto toliko je bio omiljen taj Stari Mačak, da su mene prozvali Starim Mačkom i prokužili su me da sam to ja. I sličan sam mu!“

_____________________

Muzej revolucije naroda Hrvatske, 14. svibnja – 14. srpnja 1986.

Autorica izložbe je Snježana Pavičić. Izložbu je otvorio Nedeljko Dragić, likovni postav potpisuje Žarko Beker, a dijaanimaciju Vladimir Petek.