Osnutak „Marije Zvijezde“, nekad najveće opatije trapista na svijetu, djelo je Franza Pfannera (1825.-1909.) Za taj veliki pionirski poduhvat trebalo je nešto hrabrosti i vizionarskog duha. Odbijen od Mađara, u politički osjetljivo vrijeme, pitao je Hrvatski sabor za dopuštenje naseljavanja trapista na teritoriju Trojedne Kraljevine. Nije naišao na susretljivost, neupućenoj saborskoj većini trapisti su bili sumnjivi, zaneseni čudaci stranog podrijetla. Konačno, priliku da realizira svoje djelo dobio je u turskoj Bosni, najzapadnijem dijelu zastarjelog dugovječnog Osmanskog carstva.
Bez puno oklijevanja, kupio je posjed u Delibašinom Selu pokraj Banja Luke, na strateški dobrom mjestu, blizu svega; grad je bio lako dostupan i bez prijevoza, „Marija Zvijezda“ nije u provinciji. Ondje je pred „kolijevkom“ dočekao malobrojnu subraću 21. lipnja 1869. Već za tri godine imalo se što vidjeti: kultivirano zemljište, uređena šuma, mnoštvo krava, mlin, ciglana, veliki vinograd. Svako malo su kupovali zemlju, širili posjed, livade i krčevine. U Banja Luku trapisti dovode sestre „Predragocjene Krvi“ i milosrdnice, u Lijevču polju pomažu naseliti prve Nijemce (kolonija Windhorst, Nova Topola). Samostan „Marija Zvijezda“ je za par godina postao toliko poznat, da je stizala pošta naslovljena samo imenom: Franz Pfanner, Bosna. „Mariju Zvijezdu“ je ipak napustio 1880. godine i otišao u drugu pustoš, u južnu Afriku gdje je u osnovao veliki samostan „Mariannhill“. Ondje je i umro 24. svibnja 1909. godine.
Još za Pfannera pogoni, radionice, tvornice su se otvarali, posjedi okrupnjivali, omasovljavao uzgoj stoke, proizvodnja hrane. S trapistima, Banja Luka naglo ulazi u razdoblje industrijske revolucije. Popravili su se uvjeti stanovanja, poboljšala prehrana stanovništva, prorjeđuju se bolesti. Bio je to evanđeoski rad u doslovnom smislu riječi. Trapisti podižu i prve institucije socijalne sigurnosti, bolnicu i osiguranje radnika. No pravi zamah industrije i širenje dogodio se za prvog opata Bonaventure I. Baiera (1886.-1893.), a zlatno doba dosegao u vrijeme opata Dominika Assfalga (1894.-1920.), koji je čak zajednicu planirao proširiti u dalekoj Oceaniji.
Tradicionalno, trapisti ne drže škole, no ovi u Bosni u mnogočemu su od početka bili drukčiji, pa su se prilagodili i tim, u stvarnosti, realnim potrebama. U „Mariji Zvijezdi“ je djelovalo cijeli vertikalni obrazovni sustav od pučke škole preko klasične gimnazije, tradicionalnog uvjeta za bogosloviju, do teološkog studija. Postojala je i cijenjena obrtnička škola. Godine 1878. otvoreno je i glasovito Sirotište svetog Bernarda.
Najpoznatiji proizvod trapista je poseban sir tajne recepture, pilo se Nektar pivo, bili su poznati po izradi kvalitetnog sukna, a uveli su i elektrifikaciju grada. Tiskali su knjige i tiskanice, pjesmarice i karte. S Europom su trgovali često, nabavljali strojeve, alate, glazbala, literaturu, izvozili sukno, sir, pekmez i neke druge prerađevine. Imali su nekoliko vozila, teretnih i prometnih, bus, opat je među prvima u Banja Luci posjedovao automobil.
Od sredine dvadesetih godina dvadesetog stoljeća trapisti se okreću burzi, u zlosretno vrijeme, nemaju uspjeha. Gube svoje pogone, prodaju posjede kako bi namaknuli sredstva i uvelike trpe posljedice svjetske ekonomske krize. Propadali su polako, nagrizali su ih loši savjetnici, nepouzdani odvjetnici, neskloni bankari.
Drugi svjetski rat ostavio je nemjerljivu štetu samostanu, od njemačke vojske do partizana. Odlazak većeg broja trapista ostavio je trajno vidljive posljedice. Dio dokumentacije, arhivske građe i starijih izdanja knjiga zapaljen je i uništen od komunističkih vlasti, a imovina, preostali pogoni, zgrade i zemlja većim dijelom oduzeti. Podugačak bi bio popis banjolučkih institucija i ustanova koje su „dobile“ bar nešto od njihovog inventara i posjeda.
Nakon potresa koji je 1969. godine zadesio grad trapisti se sklanjaju u Kloštar Ivanić, a samozatajni otac Anton Artner ostaje u Delibašinom Selu, ne odustaje, zaziva povratak, obnavlja i radi koliko može. Nakon uspostave župe „Marija Zvijezda“ 1973. godine Artner je imenovan i prvim župnikom.
Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, najviše 1995., pod višestrukim pritiscima i prijetnjama, župu napuštaju gotovo svi vjernici. Povratak je, na žalost rijedak i pojedinačan.
Danas „Marija Zvijezda“ ne predstavlja relevantan gospodarski subjekt. Isušen je zdenac na kojem su mnogi pili. Ostaje samo pastoral, unutarnje svjetlo, krijesnica vjere. Nadamo se da će bar ta zvijezda imati još zadugo komu svijetliti.
___________________________________
Izložba je ostvarena u povodu 150. obljetnice trapističkog samostana „Marija Zvijezda“ u Delibašinom Selu pokraj Banja Luke, 21. lipnja 2019. godine.
ORGANIZACIJA
Hrvatski povijesni muzej / Croatian History Museum
AUTORICE IZLOŽBE
Matea Brstilo Rešetar, Ana Filep, Petra Braun
AUTORICE IZLOŽBENIH TEKSTOVA I PRILOGA
dr. sc. Margareta Matijević, Hrvatski institut za povijest
dr. sc. Sanja Cvetnić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
STRUČNI SURADNICI
Mislav Barić
mons. mr. Ivica Božinović
brat Zvonko Topić
brat Franjo Apanović
KONZULTANTI
dr. sc. Sanja Cvetnić, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest umjetnosti
dr. sc. Mislav Gabelica, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
dr. sc. Anđelka Galić, Muzej za umjetnost i obrt
dr. sc. Vine Mihaljević, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar
dr. sc. Ivan Radman-Livaja, Arheološki muzej u Zagrebu
LIKOVNI POSTAV
Ana Filep, Ivana Asić
FOTOGRAFIJE
Ivana Asić
Arhiv trapističkog samostana „Marija Zvijezda“
PRIJEVOD
Petra Braun
PREPARATORSKI RADOVI
Ivo Margaretić
TEHNIČKI POSTAV
Ivo Margaretić
KOORDINACIJA
mr. sc. Rašeljka Bilić, Ministarstvo kulture RH
Matea Brstilo Rešetar
mons. mr. Ivica Božinović
NA KOLEGIJALNOJ SURADNJI ZAHVALJUJEMO
Arheološki muzej u Zagrebu
Hrvatski institut za povijest
Hrvatska radiotelevizija
Muzej Mimara