U godini obilježavanja sto i pedesete godine rođenja Ivane Brlić Mažuranić predstavljamo opsegom skroman, ali baštinski vrijedan broj predmeta iz fundusa Hrvatskog povijesnog muzeja koji svjedoče o privatnom i javnom životu hrvatske književnice rođene 18. travnja 1874. godine u Ogulinu.

U stručnoj i široj javnosti Ivana Brlić Mažuranić je ponajprije upamćena kao autorica dvaju djela: dječjeg romana „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ (1913.) i bajki „Priče iz davnine“ (1916.) kojima je stekla međunarodni uspjeh i predstavila Hrvatsku svijetu. Njezine „Priče“ prevedene još za njezina života na sedam europskih jezika priskrbile su joj naziv hrvatski Andersen i dvije nominacije za Nobelovu književnu nagradu (1931. i 1937.). Pisala je pjesme, pripovijetke, bajke i basne, eseje i crtice objavljivane kao zasebna izdanja i kao prilozi u časopisima. Bila je prva žena koja je primljena u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti, izabrana za dopisnog člana (1937.).

Njezin društveni okvir bio je već zarana određen osobom djeda Ivana Mažuranića, hrvatskog bana i pjesnika, autora epa „Smrt Smail age Čengića“, koji je na njezin svjetonazor ostavio veliki utjecaj. Udajom za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića ml. ušla je u još jednu uglednu građansku, intelektualnu obitelj hrvatskog društva, obitelj Brlić iz Slavonskog Broda u kojem je provela 43 godine života i napisala sva svoja djela.

Ljubav i želju za pisanjem kao stvaralačkim, korisnim djelovanjem osjećala je još u mladosti, ali i spoznaju da se ono ne podudara s dužnostima i ulogom žene u vremenu u kojem je živjela. Bila je uzorna i voljena supruga, radišna domaćica, brižna i kreativna majka u odgoju svoje petero djece (doživjevši gubitak dvoje djece), maštovita teta i baka kojoj je obitelj bila središte i bit života. Njezin obiteljski život i spisateljski poziv bili su duboko protkani. Djela joj se odlikuju etikom humanosti, osjećajem za pravdu i istinu, domoljubljem, majčinskom ljubavi i požrtvovnosti.

U svojoj „Autobiografiji“ koju je napisala u svibnju 1916. godine na poziv Akademije da njezine podatke uvrsti u budući „Hrvatski biografski rječnik“, i to dok njezino djelo „Priče iz davnine“ još nije izašlo iz tiska, Ivana Brlić Mažuranić je u uvodnom dijelu o sebi napisala: „Moja su dosadanja književna djela malobrojna, a sadržajem i objemom skromna – moj vanjski život pak protekao je mirno, ne izlazeći gotovo nikada iz okvira moje prve i druge obitelji. Ova autobiografija može dakle samo da bude ispovijest o razvitku jednog misaonog i osjetljivog bića, nipošto pako zanimljiva „povijest života“ istaknutog pisca.“ Umrla je u Zagrebu 21. rujna 1938. godine.

S izvadcima iz „Autobiografije“ donosimo crtice iz njezinog životopisa i predstavljamo predmete iz muzejskog fundusa. Svakodnevni uporabni predmeti koje je koristila ili izradila, dopisnice, fotografije, zapisi, pjesme i tiskovine samo su materijalni, vidljivi fragmenti njezina života, najvećim dijelom sačuvani kao obiteljska uspomena.

Dio tih uspomena je po prvi put bio predstavljen na izložbi „Uspomene na Ivanu Brlić-Mažuranić“ 1974. godine, autorice Maje Škiljan, također pripadnice obitelji Brlić Mažuranić, a kojom je tadašnji Povijesni muzej Hrvatske obilježio stotu obljetnicu njezinog rođenja. Od tada pa sve donedavno članovi njezine uže i šire obitelji darovali su Muzeju osobne predmete svoje majke, tete, svekrve, bake i prabake Ivane Brlić Mažuranić i svoje uspomene na nju. Manji broj predmeta pristigao je u muzej u novije vrijeme i otkupom.

Predmeti su raspoređeni u muzejske zbirke te zajedno s osobnim predmetima bana Ivana Mažuranića sadržajno čine jednu od najvećih muzejskih ostavština u Hrvatskom povijesnom muzeju – ostavštinu Mažuranić.